Menu

Heroji ulice: Hadžija Džafić Dževad

hadžija Dževad 694x463

(FOTO: Adnan Bubalo)

U našoj rubrici Heroji ulice, do sada, smo pisali o Fojničanima dobrog srca, duše, o Fojničanima koji su svojim ljudstvom, insanlukom i čojstvom zaslužili da budu i na papiru ovjekovječeni kako bi ih pamtile i generacije koje dolaze.
 
Definitivno, jedan od tih Heroja je i rahmetli hadžija, Džafić Dževad.
Rođen je 1946. godine, u Gornjoj Mahali, a umro 2015. godine. Supruga mu je bila divna i čestita hanuma hadži Muharema. 
 
Radni vijek, hadžija Dževad je proveo u fojničkoj štampariji gdje je zaradio i penziju. Prvi put je bio na Umri, 1990 godine, a poslije je 4 puta išao na hadždž od toga dva puta kao bedel. Godine 2000.-te je, zajedno sa suprugom, obavio hadždž prvi put. Oko 40 godina je bio mutevelija i mujezin Muharrem efendijine džamije u Gornjoj Mahali.
 
Bio je uvijek uredan i precizan u svakom poslu. Posebno u kućnskim i baštovanski, poslovima, a o njegovom slaganju drva su čak i mediji pisali.
 
O insanluku hadžije Dževada bi mogli govoriti i pisati danima, ali, umjesto toga, spomenut ćemo tri anegdote ili crtice iz njegovog života.
 
- Prva anegdota se odnosi na način kako je živio. Sreo je nekog prijatelja i uslijedila su standardna pitanja, šta ima, kako si, zdravlje... 
I taj njegov prijatelj se požali:“Nisam nešto dobro, bio sam kod doktora, pregledi i imam jednu terapiju, pa sam bolji, a kako si ti?“ - pitao je hadžiju. 
 
A hadžija Dževad veli:“Dobro sam hvala Bogu, ja imam 5 terapija dnevno i one me održavaju zdravo u svakom pogledu. 
A njegov će prijatelj na to:“A, dragi moj hadžija, 5 terapija, ma nije to dobro, ja sam onda još dobar imam samo jednu.“ I odmahuje rukama i glavom, a hadžija se smije, i veli:“ Da, da, pet terapija.“
 
I ovaj prijatelj ode od njega, a nije razumio da hadžija pod terapijom misli na namaz. Pet terapija je, ustvari pet dnevnih namaza. 
 
- Druga crtica iz hadži Dževadovog života jeste ona da je vodio i dnevnik u kojem ima veoma interesantnih stvari. Vodio je evidenciju, pisajući za svaku godinu, počevši od 01. januara 2005. godine, kome je išao na dženazu na području Općine (komune, kako je on naveo) Fojnica. 
 
I to tako precizno, ime, ime oca, prezime, godina starosti, mjesto gdje je živio i datum smrti. Onda bi to, hadži Dževad, sumirao na godišnjem nivou i konačno sumiranje, nakon 10 godina. Ukupno je umrlo i bio na dženazi  822 osobe za 10 godina. Nastavio je istu evidenciju i u 2015. godini, dok se nije razbolio, bio je još na 30 dženaza, dok nije preselio. 
Zapisivao je u dnevnik i kada je i gdje išao na mevlud, tevhid, otvorenje džamije, s kim, vjenčanja i sl. 
 
Kao što je sve radio precizno, tako je i ovu evidenciju vodio precizno.
 
- I treća anegdota je vezana za 1992. godinu. Hadžija je sjedio pred svojom kućom na Ribnjaku i naišao je čovjek koji je šetao, sporo, zamišljeno i tako zastade, hadžija ga poselami, čovjek odgovori i hadžija ga pozva na kahvu, iako ga nije ni poznavao (već je bilo mnogo izbjeglica u Fojnici). 
 
I tako u razgovoru, čovjek kaže da ima prilku da odvede ženu i djecu u Split, da ih pošalje vani, ali da nema para. I tako kroz razgovor, hadžija mu ponudi i na kraju posudi pare. 
 
Čovjek je odveo porodicu u Split i uspjeli su da odu vani. Nekih 10 godina poslije rata, javio se taj čovjek koji je uspio da ga pronađe da mu vrati novac, a nije znao ni kako se zove, osim da je stanovao preko puta Ribnjaka u Fojnici. I tako se raspitivao i dobio ime i broj telefona kako bi vratio novac.
 
Takav je bio hadžija Dževad, uvijek spreman pomoći, uvijek spreman na rad, ali i šalu. Iza hadžije je ostala hadži Muharema hanuma i brojna porodica i prijatelji koji ga spominju i koji će ga spominjati po dobru. Jer Hadžija je to zaslužio.