Menu

Šejh Arif Kurd: Od Istoka do Fojnice

 IMG 4176 694x463

Piše: Haris Zulum

Islamska kultura se u fojničkom kraju širila zahvaljući znanju, odgoju i djelovanju uleme, šejhova, derviša i dr., kako u prvim stoljećima osmanske vladavine tako i u 19. stoljeću.  
 
Najistaknutiji među njima su šejh i muderris fojničke medrese ef. Husein Zukić, šejh ef. Abdurrahman Sirrija, kao i šejh Hadži Mejli-baba. Još jedna značajna ličnost na polju islamske kulture u Fojnici jeste šejh Arif ef. Kurd. Rodom iz Dijaribekra na jugu Turske, u Fojnicu je došao u drugoj polovini 19. stoljeća, gdje bio imenovan muderrisom fojničke medrese. Tu se susreo i upoznao sa svojim zemljakom Hadži Mejli babom, koji je u to vrijeme bio šejh tekije u Vukeljićima. Arif ef. postaje njegov derviš i vekil u fojničkoj tekiji. 
 
Poslije preseljenja hadži Mejli babe na ahiret 1854. godine, Arif ef. po izunu svoga šejha nastavlja da djeluje i kao šejh tekije u Fojnici koja je zapaljena 1945 godine.
 
Šejh Arif Sidki baba je odigrao vodeću ulogu u očuvanju nakšibendijskog tarikata (puta) i kontinuitet silsile istog, nakon što je šejh Mejli baba napustio ovaj svijet. Dovoljan podatak o tome je, da je šejh Arif Sidki baba predao ovlaštenja za šejha (hilafetname) ne samo šejh Hasan babi, sinu hadži Mejli babe nego i Nešati Ali efendiji Huzbašiću, koji će postati šejh tekije u Fojnici i Osmanu Nuri Begetiju koji je osnovao tekiju u Seonici kod Konjica. 
 
Važno je napomenuti da je sam šejh Arif Sidki baba neko vrijeme nadgledao rad tekije u Vukeljićima jer stariji brat šejh Hasan babe zvani derviš Husein nije imao ovlaštenje da bude šejh, nego se čekalo da Hasan baba stekne punoljtstvo i da preuzme vođstvo tekije. To se desilo krajem 19. stoljeća.
 
Za vrijeme svog 20-godišnjeg boravka u Fojnici, šejh Arif ef. Kurd je osnovao porodicu. Oženio se djevojkom iz porodice Salihagić i kada je odlazio u Tursku sa sobom je poveo samo najstarijeg sina Arifa. Ostala djeca su ostala u Fojnici čiji potomci i danas žive u ovom bosanskom gradiću, pod prezimenom Muderizović. U vremenu od 1854. do 1868. godine šejh Arif ef. Kurd je djelujući u fojničkoj tekiji, radio mnogo na propagiranju nakšibendijskog tarikata. 
 
U to vrijeme je bio veoma poznat po svom znanju i nesebičnom zalaganju te su ga zbog toga pozvali u Sarajevo da nastavi sa svojim radom u Skenderpašinu tekiju, koja je tada važila za nakšibendijski centar BiH. Istovremeno je radio i kao muderis Misrine medrese na Atmejdanu i predavao Mesneviju. Pokopan je u haremu tekije Muradije u Istanbulu gdje je i sam Pir-i Sani šejh Husein baba Bosnevi (k.s.) našao svog vodiča i odakle nastaje silsila svih danas autohtonih nakšibendijskih ogranaka u Bosni i Hercegovini.
 
Šejh Arif Sidki baba je važio za vrlo obrazovanog i sposobnog muderisa, zbog čega je bio veoma cijenjen. Bio je i vrstan poznavalac perzijskog jezika. Nosio je stalno zelenu čalmu pa su ga zvali Zelenjkom. 
 
O njegovom životu se prenose i neke anegdote od kojih ćemo mi vama prenijeti samo jednu koja se zbila na Oglavku kod Fojnice, kada je Arif Sidki tražio šejh Sirri babu. Našao ga je u šumi i pošto je bilo vrijeme namaza Arif Sidki je htio da klanja. 
 
Odredivši kiblu prema mahovini, jer je bilo oblačno vrijeme, taman je htio da zanijeti, kada mu je šejh Sirrija rekao da je kibla u drugom pravcu. Arif Sidki ga je pogledao sa nevjericom, i upitao ga kako zna? Šejh Sirrija ga je pozvao i rekao mu da pogleda u pravcu njegove ruke. Kada ga je upitao šta vidi, Arif Sidki je odgovorio da ne vidi ništa. Šejh Sirri baba mu je rekao da bolje pogleda još jednom i Arif je ugledao Kjabu. 
 
Tada je Sidki baba tražio od Sirri babe da ga primi, ali je bio poslan u Vukeljiće kod šejh Mejli babe koji ga je primio i držao 40 dana zatvorenog u čille. Hranio ga je ječmenim hljebom. Nakon tog halveta (osamljivanje) u tekiji, Arif Sidki je postao kemal i dobio šejhluk.
 
O životu i radu ovog šejhu nema mnogo zapisanog štiva. Ono što se zna je gore navedeno, i ovom prilikom želimo istaći da je i šejh Arif Sidki pisao ilahije – pobožne pjesme. Njegove ilahije odišu ljubavlju prema Ehli Bejtu. I danas se uče, ne samo po bosanskohercegovačkim tekijama gdje je ostavio svoj neizbrisiv trag, nego i po turskim tekijama, gdje ljudi često i ne znaju da su to ilahije Arif Sidki babe. 
 
Pretpostavlja se da je Ilahija Nuri Džemali, koja se često izvodi u zikiru njegova: “Da nije ilahija “Očna zjenico, habibi kibrijatov, ja Husein,” možda njegova. Možemo pretpostaviti da jeste jer u mahlas bejtu on govori “…ti Arifu šefat čini ljubavi ti dedine.
 
Kada je tek došao iz Istanbula u Fojnicu, šejh Arif  Sidki je u stanju nadahnuća napisao ove stihove:
 
Stigoh u neki grad (misli na Fojnicu) i zavikah “On!On!”
Odgovoriše mi: “On!On!” i ja stigoh u tuđinu.
Zaljubljeni se skupiše pa se opiše pijanstvom vječnosti,
Uhvatih se u krug, koji je opojen sa “On, On”.
U sredinu sam ušao i obred započeo.
I tu sam do spoznaje Božijeg jedinstva došao.
Unišao sam u rajski perivoj,
Čije su ruže blaženstvo i čiji miris opaja.
Okolo je bosijok, a prema meni Ljubljeni
Sidkija! Bez duše sam prispio u Božiju blizinu.
 
2. Šejh Arif kroz ilahiju savjetuje druge, kad se srce očisti od prljavštine svoga nefsa tj. nepokorne duše, jasno će vidjeti Njegovu ljepotu i blizinu. Ilahija nam kaže:
 
Sjaj Njegove ljepote, sastanak s Bogom,
Jasno će se pokazati ako srce bude prazno (od pomisli na drugo).
Ako tražiš Boga i želiš da ti budu vođe,
Hasan, Husejn, Muhammed i Ali,
Onda služi šejhu, a srce kristaliziraj,
Pa će ti se ukazati Njegova ljepota poput puna mjeseca.
Ako želiš Miloga i Njegovu blizinu,
Udari po vojsci strasti mačem Njegove veličine.
Ne slijedi strasti, ne zastaj na putu,
Svoga prijatelja ne vrijeđaj,
I kani se nagađanja (o Bogu),
Sidkija! Ti u svom srcu zažeži vatru ljubavi,
Pa dan – noć spominji Boga.