Menu

Kako žive višečlane porodice u BiH: Primjer Asima i Almase Kršić iz Fojnice

 800x450

 Filip (6), blizanke Rebeka i Rahela (10), Eva (13), Mile (15), Lazar (18), Danilo (19), David (21), Maja (22) i Sara (23) su djeca Ljiljane i Danka Maleševića iz Prijedora. Ponosni roditelji ovo desetero djece nemaju nikakvu pomoć države, ali oni, kako su nam kazali, pripadaju sretnijim bh. porodicama kojim, uglavnom, nije ni trebala tuđa pomoć.

Napuštaju BiH

Danko je svojevremeno nekoliko puta pisao Ministarstvu porodice, omladine i sporta RS, inicirajući da se promijeni Zakon o dječijoj zaštiti u korist višečlanih porodica.

- Prije pet godina, prema tom važećem zakonu, prestalo je i pravo na dječiji doplatak koji do 15. godine dobiva samo drugo, treće i četvrto dijete. Ostala djeca ništa – kaže nam Danko.

Dodaje da su njegova lijepa djeca isključivo njegova i Ljiljanina briga.

- Na početku je bilo posebno teško, jer smo u Prijedor došli iz Prnjavora. Sad oboje radimo, pomalo i djeca, pa je lakše, a imamo i svoju kuću, sretni smo. Djeca su naučena da dijele ono što imaju, pomažu jedno drugom, skromnija su, znaju i kad nečeg nema i kad se u školu nosi samo pola marke za sendvič - priča dalje Danko.

Potcrtava da bi vlast trebala voditi računa o natalitetu, a zbog stanja u državi i njegova djeca napuštaju BiH.

- To je tužno, ali je tako. David je već u Finskoj, oženio se Finkinjom i oboje studira, Danilo, koji je dobar klarinetista, radi u Njemačkoj, tamo će naljeto poslije škole Lazar i Mile... - kaže Danko, koji u Prijedoru kao prvi čovjek humanitarne organizacije „Hljeb života“ pomaže siromašnima.

Maleševićima, inače, dnevno treba najmanje pet do šest hljebova i, kada se ima, isto toliko litara mlijeka.

- Nekad raspodijelimo i litar ako ne može drugačije. No, najvažnije je da nismo gladni - kaže Danko.

Ovakvi primjeri 12-članih porodica u BiH sve su rjeđi.

Prema popisu stanovništva u našoj zemlji iz 2013. godine, registrirano je 217.613 porodica s jednim članom, 277.191 s dva, tročlanih porodica je 232.169, četveročlanih 238.625, s pet članova ih je 107.229, šesteročlanih 49.856, sa sedam članova 18.818, a osam i više samo 14.232.

Novinari „Avaza” bili su u još nekoliko domova širom zemlje i istražili kako je odgajati više od četvero djece. Opći zaključak je da su svi na margini države, ali vjeruju u nafaku.

Najveća radost

U porodici poznatog gračaničkog drvorezbara Alije Derviševića i njegove supruge Ramize radost je svakog dana, jer je kuća puna djece.

Uz sinove Mustafu (22), Abdulaha (15) i Muju (3) imaju i kćerku Aminu (7) koja u vrijeme naše posjete nije bila kod kuće. Odnedavno je s njima i nevjesta, Mustafina supruga, a porodica je bogatija za unuku Šejlu.

- Moj otac Ismet je imao nas sedmero, ostalo nas je šestero živih, i to tri brata i tri sestre. Uvijek nam je govorio rađajte djecu, jer svako dijete ima svoju nafaku. Ja sam ga u tome poslušao. Mustafa se rodio 1996. godine, ostalo troje kasnije. Danas me moj Mustafa zamjenjuje u drvorezbarskoj radnji, a tu je i mlađi Abdulah. I nije to sve, u naše gnijezdo nedavno je stigla unuka Šejla, naša radost. Eto, zbog čega treba djecu rađati, naše potomstvo je naša najveća radost, za njih se živi - kaže Alija.

Dječijim smijehom odzvanja i dom osmočlane porodice Tirić u selu Fojnica kod Maglaja. Iako im je dom skroman, Josip (36) i Martina (33) Tirić sretni su i zadovoljni što su dobili šestero djece: Julijana (12), Samuela (7), Gabriela (5,5), Rahelu (3), Martina (2) i Anu (6 mjeseci).

Rastanak i pomirenje

- Kada smo se vjenčali, nismo ni slutili da ćemo imati puno djece. Nakon godinu braka bili smo se razišli, imali smo veliku krizu koja je trajala dvije godine. Julijan je već bio rođen, ali mi nismo bili zajedno. Onda smo u crkvi čuli ohrabrenje i duhovnu pomoć da ponovo budemo zajedno. S pomirenjem smo se ponovno zaljubili - otkrio nam je Josip.

Martina dodaje kako su uvidjeli da ih djeca obogaćuju, odnosno da su ih ona ponovo zbližila. Josip je, inače, zaposlen u Glazbenoj školi „Katarina Kosača Kotromanić“ u Žepču, a Martina je posvećena djeci.

- Kada se Josip vrati s posla, ravnopravni smo u svemu, oslanjamo se jedno na drugo i puno mi pomaže. Treba skuhati za cijelu porodicu, sve pospremiti, poigrati se s djecom, a svaki dan se uključuju i tri mašine veša. Julijan, Samuel i Gabriel su školarci. Nekada nam pomogne i Josipova mama, koliko joj zdravlje dozvoljava - priča nam Martina, a Josip dodaje: „Nisam muž koji ne pomaže svojoj ženi“.

Svjesni su situacije u Bosni i Hercegovini da sve više porodica odlazi iz zemlje, da je sve manje djece i da su porodice poput njihove prava rijetkost.

- Ne treba se bojati, treba hrabro ući u ovakvu avanturu. Djeca su Božiji blagoslov i za svako dijete, kako se to u Bosni kaže, postoji nafaka - kaže nam Josip.

Hoće li u porodici Tirić biti još djece, Josip i Martina nam nisu znali reći.

- Kako Bog bude htio - poručuju uz smijeh na kraju razgovora.

Osigurati egzistenciju

Iako je Asimu i Almasi Kršić iz Fojnice njihovo četvero djece, Behaija, Faris, Vedin i Vedina, najveća radost, ne kriju da nekada bude „guravo” preživjeti mjesec.

Jer, Asim je nezaposlen i demobilisani borac Armije RBiH, a supruga Almasa je jedina zaposlena i osigurava im egzistenciju. Iako im je sin Behaija punoljetan, na birou je za zapošljavanje i ne može pomoći u školovanju mlađe braće i sestre. Jedno ide u srednju, a dvoje u osnovnu školu.

Almasa kaže da su lijepo živjeli dok je Asim bio zdrav, ali on je prije sedam mjeseci doživio nekoliko moždanih udara, ležao je mjesec u bolnici, operirana mu je glava pa se teže kreće.

- Da je Asim zdrav, vjerovatno bi još bilo djece, jer ona su blago. I naši stari su imali dosta djece - priča supruga Almasa, kojoj bi, svakako, dobrodošla pomoć države, ali za sada od toga nema ništa.

(avaz.ba)